Kotao radi, u podrumu se osjeća zagušljiv miris dimnih plinova, a iz dimnjaka ili vrata pepeljare curi crna, ljepljiva tekućina. Vlasnik sumnja na kvar, iako najčešće nije riječ o tvorničkom nedostatku, nego o posljedici jedne stvari: voda koja se iz sustava vraća u kotao previše je hladna. W ovom članku objašnjavamo što je niskotemperaturna korozija, zašto uništava izmjenjivač kotla brže nego što se može činiti i kako se od nje doista zaštititi.
Što je niskotemperaturna korozija
Pri izgaranju krutog goriva, bilo da je riječ o ugljenu, ekogroszeku, peletima ili drvu, nastaju dimni plinovi koji sadrže vodenu paru i male količine sumpornih spojeva. Dok je temperatura dimnih plinova visoka, oni mirno prolaze kroz dimnjak. Problem nastaje kada naiđu na stijenku izmjenjivača kotla, koja je prehladna jer je s druge strane oplakuje voda koja se vraća iz kućnog sustava grijanja. Tada dolazi do kondenzacije dimnih plinova – vodena para počinje se kondenzirati izravno na toj stijenci, a kondenzirana tekućina odmah upija sumporne spojeve prisutne u dimnim plinovima i pretvara se u razrijeđenu kiselinu. Ta kiselina nagriza čelik u kotlu, koji u svom sastavu nema krom ni molibden za zaštitu od korozije, pa je pred njom praktički bespomoćan.
Taj se proces niskotemperaturne korozije naziva i kemijskom korozijom jer, za razliku od običnog hrđanja metala na kiši, ovdje o brzini oštećenja odlučuje prije svega kemijski sastav kondenzata, a ne sam dodir s vlagom. Kemijska korozija pojačava se upravo kada kotao dugo radi na niskoj temperaturi, primjerice pri dogrijavanju kuće tijekom blažih dana.
Zašto postoje dvije različite točke rosišta
Točka rosišta zvuči kao jedan konkretan broj, no to je varljivo pojednostavljenje. W dimnim plinovima iz kotla kondenziraju se dvije posve različite tvari, u dva različita temperaturna raspona, a tek razumijevanje te razlike objašnjava otkud dolaze naizgled proturječni brojevi na koje možemo naići.
Točka rosišta vode: niža, ali razornija
Prva tvar je obična vodena para. Temperatura dimnih plinova pri kojoj se ona počinje masovno kondenzirati iznosi od 35 do 45 stupnjeva za dimne plinove iz ugljena, a nešto je viša, od 50 do 60 stupnjeva, za prirodni plin koji praktički ne sadrži sumpor. Kada temperatura vode koja se vraća u kotao padne ispod te vrijednosti, dolazi do masovne kondenzacije cjelokupne vodene pare odjednom, a ne samo njezina manjeg dijela. Zbog količine kondenzirane tekućine upravo je taj prag odgovoran za najžešća i najbrža oštećenja.
Kisela točka rosišta: viša, ali manje kiseline
Druga tvar je koncentrirana sumporna kiselina, a njezina je točka rosišta iznenađujuće visoka jer kod tipičnog udjela sumpora u ugljenu može doseći od 90 do čak 140 stupnjeva. To znači da se pojedine kapljice najkoncentriranije kiseline mogu pojaviti još u vrućem dijelu dimnjaka, mnogo prije nego što dođe do kondenzacije vodene pare. Srećom, količina samog sumpora u dimnim plinovima mala je, pa te rane kapljice uzrokuju spora, lokalizirana oštećenja, a ne razorna oštećenja velikih razmjera.
Iz ove razlike proizlazi praktična, sigurna temperatura o kojoj se govori u struci: temperatura povrata ne smije biti niža od 50–55 stupnjeva. To nije slučajna brojka, već vrijednost neposredno iznad točke rosišta vode, odnosno praga ispod kojeg počinje masovna, a ne samo lokalizirana kondenzacija vodene pare.
Zašto to tako brzo uništava čelik
Razrijeđena sumporna kiselina zvuči manje opasno od koncentrirane, ali u ovom je slučaju upravo razrijeđenost problem. Takav se kondenzat razlijeva u tankom sloju po velikoj površini izmjenjivača i ravnomjerno nagriza čelik, umjesto da oštećenja koncentrira na jednom mjestu. U povoljnim uvjetima brzina korozije izmjenjivača može premašiti 1 milimetar gubitka debljine čelika godišnje. Za kotlovski lim debljine pet ili šest milimetara to znači stvaran rizik od proždiranja cijele debljine u samo nekoliko sezona grijanja, osobito u kotlovima na kruta goriva koji većinu sezone rade na niskoj temperaturi.
Kondenzacijski kotlovi rade upravo suprotno
Tu dolazi do izražaja razlika koju je lako previdjeti, a koja mijenja cijelo tumačenje teme. Ista pojava kondenzacije vodene pare koja uništava stari kotao u modernom plinskom kondenzacijskom kotlu namjerna je i poželjna. Takvi niskotemperaturni kotlovi nove generacije projektirani su tako da namjerno izazivaju kondenzaciju jer na taj način vraćaju dodatnu toplinu skrivenu u vodenoj pari, umjesto da je beskorisno ispuštaju kroz dimnjak. Njihovi su izmjenjivači izrađeni od nehrđajućeg čelika ili aluminijsko-silicijskih legura otpornih na stalni kontakt s kondenzatom.
Pojava korozije kotla o kojoj govori ovaj članak odnosi se isključivo na obični ugljični čelik, od kojeg su izrađeni kotlovi na kruta goriva i stariji nekondenzacijski plinski kotlovi. Tretirati obje vrste kotlova jednako, kao da im hladan povrat šteti na isti način, jedna je od češćih pogrešaka na koje se može naići na internetu.
Katraniziranje: raniji znak upozorenja
Prije nego što korozija uspije potpuno progristi lim, obično se pojavi raniji i vidljiviji znak: katran. Izgaranje drva, ugljena ili peleta ne svodi se na jednostavno gorenje komada goriva, već na oslobađanje iz njega hlapljivih zapaljivih plinova u procesu koji se naziva piroliza. Da bi ti plinovi stigli dogorjeti i predati čistu toplinu, u zoni izgaranja potrebna im je temperatura od oko 600 do 700 stupnjeva. Ako se odmah iza stijenke ložišta nalazi vrlo hladna voda, ta stijenka naglo odvodi toplinu i lokalno gasi plamen prije nego što stigne dogorjeti sve hlapljive spojeve. Nedogorjeli teški ugljikovodici tada se kondenziraju izravno na hladnom čeliku i stvaraju ljepljiv, katranski sloj. Taj sloj djeluje kao izolator pa kotao počinje trošiti više goriva kako bi postigao isti učinak grijanja, a dom unatoč tome ostaje nedovoljno zagrijan.
Koja je temperatura povratne vode sigurna
Prema usporedbi obaju rosišta, odgovarajuća temperatura vode koja se vraća u kotao na kruta goriva ili stari plinski kotao obično iznosi najmanje 50–55 stupnjeva. To nije isto što i opća temperatura vode u cijeloj instalaciji, koja se regulira krivuljom grijanja, ali obje su teme povezane: što je niži siguran prag za određeni kotao, to je više slobode pri podešavanju ostatka instalacije.
Proizvođači kotlova znaju izravno povezati ovaj prag s duljinom jamstva na nepropusnost kućišta: održavanje temperature povratne vode iznad 55 stupnjeva katkad je uvjet za dulje, petogodišnje jamstvo, dok se uz zaštitu samo četveroputnim ventilom koji održava niži prag, oko 45 stupnjeva, dobiva tek trogodišnje jamstvo. Razlika u trajanju jamstva pokazuje koliko ozbiljno sami proizvođači kotlova na kruta goriva shvaćaju ovu temu.
Kako se zaštititi od toga
Rješenje je spriječiti da prehladna voda uopće dospije do izmjenjivača. To se može postići na nekoliko načina, od najjednostavnijeg do najpotpunijeg.
Prvo je četveroputni ventil, koji dio vruće vode iz kotla vraća izravno u kratki kotlovski krug, podižući temperaturu povratne vode prije nego što ostatak nastavi dalje kroz instalaciju. Detaljno opisujemo konstrukciju i načela ugradnje takvog ventila, zajedno s najčešćim pogreškama pri ugradnji, u zasebnom članku.
Drugi je način termostatski ventil za zaštitu povratne vode IBO MIX TVR, koji radi potpuno automatski, bez upravljačkog uređaja i električnog napajanja. U njemu se nalazi voštani uložak koji reagira na temperaturu i održava vodu koja se vraća u kotao na zadanoj, sigurnoj razini, automatski usmjeravajući vruću vodu u kratki krug dok se izmjenjivač ne zagrije.
Najpotpunije rješenje su gotove grupe za zaštitu povratne vode IBOMAT AMG, koje se montiraju izravno na povratnu cijev. Već sadrže integrirani termostatski ventil, vlastitu cirkulacijsku pumpu, izolaciju i termometar u jednom gotovom kompletu, pa instalater ne mora zasebno birati i spajati pojedinačne elemente. W složenoj kotlovnici, gdje kotao na kruta goriva istodobno opskrbljuje radijatore i podno grijanje, takva grupa za zaštitu povratne vode često radi zajedno sa zasebnim trosmjernim krugom, primjerice u sastavljenoj pumpnoj grupi GP PRO 3D-S s termostatskim trosmjernim ventilom, koja dalje priprema vodu niže temperature za podno grijanje.
Hoće li se to sigurno dogoditi
Na kraju vrijedi dodati jedno iskreno upozorenje. Sama niska temperatura povratne vode još ne jamči brzu katastrofu. Za stvarno, ubrzano oštećenje kotla obično je potrebno da se istodobno poklopi nekoliko čimbenika: vlažno gorivo lošije kvalitete, kotao koji radi s visokom učinkovitošću izgaranja te duga razdoblja rada kotla upravo pri niskoj temperaturi, primjerice tijekom blažih prijelaznih dana. Postoje kotlovi na kruta goriva koji su godinama grijali pri niskim temperaturama bez ozbiljnog kvara jer se ti dodatni čimbenici nisu pojavili u tolikoj mjeri. Ne znači da zbog toga treba zanemariti sprečavanje korozije kotla, nego temi pristupiti realno: što se više tih čimbenika poklopi, to je rizik veći, a odgovarajuća zaštita povratne vode stoji tek djelić cijene zamjene kotla koji je prerano dotrajao.
Dambat – pouzdani proizvođač pumpi i hidrotehničke opreme s certifikatima kvalitete.
Ako tražite gotova rješenja za zaštitu kotla, u našoj ponudi pronaći ćete ventile za zaštitu povrata i kotlovsku opremu marki IBO i IPRO. Ako umjesto korozije sumnjate na običnu pojavu zraka u instalaciji, pogledajte naš vodič o odzračivanju pumpe i instalacije centralnog grijanja.
Najčešća pitanja
Što je niskotemperaturna korozija kotla?
Riječ je o pojavi u kojoj prehladna voda koja se vraća iz instalacije hladi stijenku izmjenjivača ispod točke kondenzacije vodene pare u dimnim plinovima. Kondenzirana para spaja se sa sumpornim spojevima prisutnima u dimnim plinovima i stvara kiselinu koja iznutra nagriza obični kotlovski čelik. Ponekad se naziva i kemijskom korozijom.
Koja je najniža sigurna temperatura povratne vode u kotao?
Za kotlove na kruta goriva i starije plinske kotlove bez funkcije kondenzacije obično se uzima prag od 50–55 stupnjeva. Ispod te vrijednosti povećava se rizik od opsežne kondenzacije vodene pare i ubrzane korozije izmjenjivača.
Pogađa li niskotemperaturna korozija i kondenzacijske kotlove?
Ne u istom smislu. Kondenzacijski kotlovi projektirani su tako da namjerno izazivaju kondenzaciju vodene pare i iz nje dobivaju dodatnu toplinu, a njihovi izmjenjivači izrađeni su od materijala otpornih na stalan dodir s kondenzatom. Problem se odnosi isključivo na obični ugljični čelik u kotlovima na kruta goriva i starim nekondenzacijskim plinskim kotlovima.
Zašto se u mom kotlu stvara katran i zašto smrdi?
To je obično znak da je stijenka ložišta prehladna da bi izgorjeli svi hlapljivi spojevi koji se oslobađaju iz goriva tijekom izgaranja. Neizgorjeli ugljikovodici kondenziraju se na hladnom čeliku u obliku ljepljivog katrana, umjesto da predaju toplinu instalaciji.
Koliko je vremena potrebno da niskotemperaturna korozija uništi kotao?
U povoljnim uvjetima, odnosno uz vlažno gorivo i dugotrajan rad na preniskoj temperaturi, do vidljivog oštećenja ili čak propuštanja izmjenjivača može doći već nakon dvije do četiri sezone grijanja. Sama niska temperatura bez ostalih čimbenika ne mora nužno dovesti do tako brzog oštećenja.
Kako zaštititi kotao od hladne povratne vode?
Najčešće se koristi četveroputni ventil kojim se upravlja ručno ili aktuatorom, termostatski ventil za zaštitu povrata koji radi samostalno ili gotova crpna grupa koja objedinjuje oba elementa u jednom sklopu. Sva ova rješenja vraćaju dio vruće vode iz kotla u kratki krug prije nego što ostatak poteče u instalaciju, čime se temperatura povratne vode podiže na sigurnu razinu.






